Skok preko kože

Rudarski posao daleko je prešao okvire težačkog rada, postao je područje djelovanja eksperata koji su svoje umijeće stjecali kako vlastitim dugogodišnjim radom tako i naslijeđem od svojih prethodnika. U red ostalih zanata ušao je tako i rudarski zanat. Da bi čovjek u njemu postao majstor, trebalo je, kao i u drugim zanatima, preći period šegrtovanja nakon čega se polagao ispit. Ukoliko je stručni dio ispita bio uspješno položen, novi kandidati su se svečano primali u rudarski stalež. Kulminacija te svečanosti bio je skok preko rudarskog okna; time bi kandidat pokazao i svoju spretnost i odvažnost, dvije osobine bez kojih se u rudarskom pozivu ne može opstati.


Ceremonijal ove svečanosti primanja novih kandidata ostao je, u biti, nepromijenjen stoljećima. Međutim, kako su okna s razvitkom rudarske tehnike postajala sve šira nije se više moglo skakati preko njih pa se umjesto toga uveo “skok preko kože”. Ta je koža bila neophodni dio radnog odijela rudara u jami. Ona ima oblik pregače, samo se ne pripasuje sprijeda već straga kako bi se rudar, sjedeći na njoj, mogao spuštati niz niskope (kose hodnike) do svog radnog mjesta.

U toku razvoja se pokazalo da rudaru čak i veliko iskustvo često nije dovoljno za izvršenje raznovrsnih zadataka u njegovom kompleksnom poslu. Zato su se veoma rano počele osnivati specijalne rudarske škole u kojima je rudar dobio potrebna znanja iz mnogih grana egzaktne i primijenjene nauke: iz matematike, iz geologije, iz mjerništva, iz mašinstva, iz elektrotehnike. Neke od tih škola prerasle su i u visoke škole, u tzv. rudarske akademije. Prirodno je da su studenti tih škola, mahom i sami rudari ili sinovi rudara, prigrlili i običaje zvanja kome su se posvetili. Tako je prihvaćen običaj svečanog primanja novih đaka, tradicionalni “skok preko kože”.